JELICA

41
Share
Copy the link

“Ti više nemaš prava…” Jelica je odgurnula prevrnutu šoljicu zaokruženu glatkim so* turske kafe.

“Ali bako…” Jelica je ošinula pogledom Matoru Ribu, i vratila se drugoj šoljici tražeći u njoj sličice glasa iz daleka, dobitka i crnomanjastog muškarca.

“Zašto je muškarac uvek crnomanjast?” pitala je Milica.

“U turskoj kafi ne može biti drugačiji…?!” ponudi Matora Riba, i krišom pogleda u Jelicin oštar profil nagnut nad šolji* u kojoj su se ređali Milicini naredni dani kroz zmiju (lukavstvo), psa ( vernost), neko žutilo (briga), i crnomanjastog muškarca (uvek na kraju, kao šlag na torti).

Jelica je rekla da ona više nema prava. Matora Riba više nije imala naredne dane.

“Kada se to desilo…?” pitao je Miloš.

“Davno.” rekla je Matora Riba, davno … još nije bila Matora Riba, još dve godine su nedostajale do njene tridesete, a njena baka Jelica je nad njom proglasila stečaj. Još uvek je držala šoljicu u ruci, još je htela da pita nešto Jelicu, još je htela…

Jelica ju je, ćutke, upravo tada venčala sa jednim grobnim mestom. Bez matičara, bez popa, u kući koju predstvlja neotklopljena šoljica turske kafe. Nije više imala naredne dane. Nije više imala prava.

“Ali to je suludo…” protestovao je Miloš.

Jeste. Ali je Matora Riba bila samo praunuka Katice, seoske gatare, unuka Jelicina koja je još uvek komšinicama gledala u šolju, ćerka majke koja je ćaskala sa mrtvima kada nema pametnija posla…Povinovala se. Bio je to predug niz žena iza nje.

“Ti čak i ne veruješ u brak…” pokušao je da je razdrma MIloš.

Da, zbilja. Matora Riba nije verovala u brak. A ipak nije makla iz neotklopljenje šoljice koju joj je Jelica namenila za dom.

” Ti si, drugarice, debil” rekao je Miloš.

Svejedno. Matora Riba nije imala više prava. Unuta*voje šoljice igrala se so* od turske kafe, i sa jedinim prkosom između zidova koji je mogla imati, oslikavala je crnomanjastog muškarca, ne na kraju – već na početku, sredini i na kraju. I opet, u krug. U inat Jelici.

” Pogledaj, čik pogledaj…” rekla je Matora Riba Jelici, umazana glatkom smesom kafe, čiju je žitkost već deceniju i po čuvala pljuvačkom “…pogledaj…”

Na zidovima šolje klizio je crnomanjasti muškarac, prostrt na krevetu, uzdužan na ulici, preklopljen na stolici, detalj njegovog osmeha, gro plan njegovog lica, total sobe, i onda ponovo…

“Bako pogledaj, molim te…ali kad te molim…” ridala je Matora Riba.

Jelicine su oči odavno bile mrtve.

“Ne stvarno, definitivno si debil. Onaj Mladić te neće. NEĆE TE. Ostavi Jelicu…” rekao je Miloš. umorno.